Tog istog dana Sergio Molesi i ja našli smo se s Ernom Toncinich, članicom Povjerenstva i izvrsnom poznavateljicom tamošnje umjetničke zbilje, koja nas je primila vrlo srdačno; razglabali smo tako u opuštenoj atmosferi i večer je protekla nizanjem mnogih korisnih ideja, od kojih su proizašla dva prijedloga, za koje smo smatrali da su posebno značajna: prvi je bio onaj o stvaranju “kulturnog kluba”, koji bi se posvetio raznim sektorima kulture, i koji je kasnije zaživio osnivanjem “Cenacola”; a drugi bio je onaj o pokretanju međunarodnog ex tempora, otvorenog svima i koji bi bio u stanju polučiti dvostruki učinak, otvoranjem umjetničko-kulturni “izloga” najšireg raspona, u kojem bi ambijentalni i društveni sraz aktivno pokrenuo cijelo građanstvo, jer ono posredstvom dodatnih manifestacija postaje jednakopravnom akterom zbivanja. Predložio sam Grožnjan za smještaj događaja, prestižni Grožnjan u visokoj Bujštini, grad umjetnika, skladni arhitektonski biser umetnut u obzorje velikog čara. Tako je nastao Ex tempore Grožnjan, koji se danas nalazi pred svojim dvadesetim izdanjem. Prisjećam se, na putu povratka, da mi se svečana rasvjeta sportskog igrališta na Kantridi učinila kao dobar predznak za mogući uspjeh ove inicijative. Sljedećeg jutra naš je prijedlog predočen upravi Narodnog Sveučilišta iz Trsta, kako je tada bilo uobičajeno, i nakon gotovo trenutnog pristanka ubrzan je nužni birokratski postupak, tako da smo nakon nekoliko dana mogli prijeći na radni dio projekta, zahvaljujući prije svega razumijevanju i dalekovidnosti predsjednika Bruna Maiera i tajnika Luciana Rossit, kojega se i danas rado prisjećam po njegovim ljudskim vrlinama, širokom kulturom, i izuzetnim sposobnostima upravljanja, koji je tijekom godina priskrbio suradnju najeminentnijih kulturnih ličnosti u gradu i uvijek spremnih na suradnju u značajnim inicijativama ove ustanove. Upravo zahvaljujući upraviteljima takvog kova Narodno sveučilište bilo je postalo glavnom prethodnicom u ovom velikom i posebnom području, poput nabujale rijeke, jer je izuzetno plodno pokretao inicijative i prijedloge, a sve u duhu visoke profesionalnosti u služenju cilju iznad osobnih interesa i uz veliku sposobnost prenošenja na druge. Ne mogu zaboraviti prvo izdanje Ex tempora, 1994. g. Kiša, pravi akter te svježe jesenje nedjelje i pored neke zrake sunca, uzaludno je pokušala pokvariti manifestaciju. Žiri je odredio pobjednicom Dariju Vlahov, mladu i već afirmiranu riječku umjetnicu, koja nas je nažalost prerano napustila. Samo ću nju spomenuti među pobjednicima u tih gotovo dva desetljeća, da ne bih nekoga nehotice izostavio i uvrijedio. Od onog prvog izdanja do danas porast sudionika bio je eksponencijalan, kao i doprinos Istrana i nazočnost posjetitelja, uvučenih u atmosferu zajedničke fešte u kojoj umjetnost i krajolik međusobno vode dijalog i prepoznaju se. Evo nekih značajnih brojki: od početnih, otprilike 50 sudionika, u nedavnim izdanjima bilo ih je više od 500, a svi zavidne umjetničke razine, tako da proizvode onaj potrebiti poticaj za napredovanje slikara amatera i početnika; upravo onako kako je od početka naše Povjerenstvo priželjkivalo. Ono je kasnije razriješeno i nikad više obnovljeno, ali je ideja dala svoje plodove, na naše zadovoljstvo i za našu utjehu. I na kraju da zaključim, dugujem dužnu bilješku članovima raznih žirija, koji su tijekom godina stavili na raspolaganje svoju sposobnost, svoje znanje i svoje kritičke vrline: radilo se o ličnostima visoke kulturne vrijednosti, ponajboljima na ovome prostoru, koje neću spomenuti usprkos njihovog renomea, kao što to nisam učinio kod nagrađenih; ipak neka mi bude dopuštena iznimka: Sergio Molesi. To je povijest, a ostalo je ljetopis.